Slačica je poreklom iz Indije. Rimljani su prvi počeli da pripremaju senf od semenki slačice po receptu iz I veka n.e. Prvi pisani zapis u kome se spominje senf potiče još od pre 5.000 godina. Za senf su znali Egipćani, a Stari Grci i Rimljani su ga koristili i za konzerviranje. Rasprostranjen je u raznim delovima Evrope, Azije, Bliskog Istoka i Mediterana.
Botaničke i morfološke karakteristike
Bela slačica je jednogodišnja biljka. Ima uspravnu, razgranatu stabljiku visine do 60cm. Listovi su perasto zarezani. Svi su joj delovi prekriveni dlačicama. Plodići su maleni, okrugli, promjera oko 1,5mm, obojeni tamnocrvenosmeđe. Semenke su svetlosmeđe boje. Droga je oštrog, palećeg ukusa.
Hemijski sastav
Bela slačica sadrži relativno veliku koncentraciju lipida (35%), ugljikohidrata (34%) i proteina (27,2%). Od mineralnih materija u značajnim količinama u ovom začinu nalaze se fosfor (800 mg/100g), kalijum (732 mg/100g) i kalcijum (500 mg/100g). Sadrži i vitamine A, tiamin, riboflavin i niacin.
Semenke slačice su dobar izvor omega-3 masnih kiselina. Od posebnog značaja je sadržaj aromatičnog ulja i glikozid sinalbina, koji daje osećaj vreline u ustima.
Lekovitost
Za lek se koristi seme. Bela slačica se upotrebljava u lečenju reume, neuralgija, šećerne bolesti, protiv navale krvi u glavu, bolesne jetre, nesanice, bolesti dušnika, zapaljenja plućne maramice i opstipacije. Deluje kao iritant, stimulant, diuretik, laxativ, digestiv, rubefaciens. U preteranoj dozi izaziva jaku hiperemiju.
Upotreba
Bela slačica se koristi u prehrambenoj inustriji, posebno u proizvodnji senfa, i u kulinarstvu.
Narodna imena
Bela gorjušica, bela gorušica, beli ženof, gorčica, gorušnica, senf, muštarda, sladčica, gorčica bela.