Slačica bela biljka od koje se pravi senf

Slacica malaIstorijat i rasprostranjenost

Slačica je poreklom iz Indije. Rimljani su prvi počeli da pripremaju senf od semenki slačice po receptu iz I veka n.e. Prvi pisani zapis u kome se spominje senf potiče još od pre 5.000 godina.  Za senf su znali Egipćani, a Stari Grci i Rimljani su ga koristili i za konzerviranje. Rasprostranjen je u raznim delovima Evrope, Azije, Bliskog Istoka i Mediterana.

Botaničke i morfološke karakteristike

Bela slačica je jednogodišnja biljka. Ima uspravnu, razgranatu stabljiku visine do 60cm. Listovi su  perasto  zarezani. Svi su joj delovi prekriveni dlačicama. Plodići su maleni, okrugli, promjera oko 1,5mm, obojeni tamnocrvenosmeđe. Semenke su svetlosmeđe boje. Droga je oštrog, palećeg ukusa.

Hemijski sastav

Bela slačica sadrži relativno veliku koncentraciju lipida (35%), ugljikohidrata (34%) i proteina (27,2%). Od mineralnih materija u značajnim količinama u ovom začinu nalaze se fosfor (800 mg/100g), kalijum (732 mg/100g) i kalcijum (500 mg/100g). Sadrži i vitamine A, tiamin, riboflavin i niacin.
Semenke  slačice  su  dobar   izvor  omega-3  masnih  kiselina.  Od  posebnog  značaja  je sadržaj aromatičnog ulja i glikozid sinalbina, koji daje osećaj vreline u ustima.

Lekovitost

Za lek se koristi seme. Bela slačica se  upotrebljava u lečenju reume, neuralgija, šećerne bolesti, protiv navale krvi u glavu, bolesne jetre, nesanice, bolesti dušnika, zapaljenja plućne maramice i opstipacije. Deluje kao iritant, stimulant, diuretik, laxativ, digestiv, rubefaciens. U preteranoj dozi  izaziva jaku hiperemiju.

Upotreba

Bela slačica se koristi u prehrambenoj inustriji, posebno u proizvodnji senfa, i u kulinarstvu.

Narodna imena

Bela gorjušica, bela gorušica, beli ženof, gorčica, gorušnica, senf, muštarda, sladčica, gorčica bela.

Share Button

Ostavite odgovor

error: Content is protected !!